Sjećate li se kako smo riješili problem ozonskih rupa?
6.2.2009 | Objavio Ivan Szekeres pod Ekologija |
Sjećate li se blufonaca, rakuna ili malih letećih medvjedića? Svi su oni branili okoliš od zločestih ljudi koji su zagađivali. Bojali smo se i ozonskih rupa, no taj smo problem uspjeli zajednički riješiti. Ipak, pred nama je novi izazov: globalno zatopljenje. Kako ćemo taj problem riješiti?
Fatalan susret sa “Zemljom u ravnoteži”
Početku moje zagriženosti za pitanja okoliša bi je fatalan susret s knjigom Ala Gorea „Zemlja u ravnoteži“. Moram priznati da mi je potpuno nejasno zašto sam se baš tada kao klinac od svojih dvanaestak godina zapalio baš za tu knjigu. No, valjda je činjenica da sam ozonski omotač tada zamišljao poput koluta ementalera bila dovoljna da me privuče i pomogne mi pronaći odgovore na pitanje koja su mi prije toga postavili i blufonci i rakuni, a nešto kasnije i leteći medvjedići. Što li su to ljudotine učinile krivo da šume izgledaju poput odlagališta otpada, rijeke kao smradne kaljuže, a ozonski omotač poput švicarskog sira?
Blufonci - uvodna špica
I proučavajući tako tu knjigu prvi put sam se susreo s mističnim klorofluorougljicima koji su se skrivali u hladnjacima i sprejevima za kosu i koji su do kraja 20. stoljeća potpuno nestali iz upotrebe. Zaista, zar danas itko u tramvaju ili na stručnim kongresima ili priča o ozonskim rupama? Možemo li išta o njima pronaći u novinama? Vjerujem da je ta tema ostala zabilježena tek u nostalgičnim glavama veterana zelenih bitaka. Ili možda te priče prenose mladim i zelenim generacijama, kao primjer bitke koju smo dobili? Jednog od rijetkih sretnih završetaka jer danas klima-uređaji, frižideri i lakovi za kosu više ne sadrže te zločeste CFC spojeve.
Ozonska rupa ili samo čudna nakupina oblaka? (theweakestlink, CC)
Prije puno godina, nakon jednog od pomodarskih natjecanja iz ekologije za klince iz osnovnih škola, jedna me profesorica pitala što će biti s ljudima koji rade u pogonima za proizvodnju plastičnih vrećica, ako se uvede zabrana njihova korišetnja? Bez puno razmišljanja rekao sam da bi mogli plesti košare. Danas, pak, znam da je to bio vizionarski odgovor, koji bi se svidio promicateljima permakulture i održivog razvoja.
Kako sam otkrio “Neugodnu istinu”
I onda, u 2006. godini pojavljuje se nova priča, u vidu tog famoznog globalnog zatopljenja. Na čelu stupa slavni Al Gore, a u ruci mu “Neugodna istina”. Svi odjednom pričamo o emisijama stakleničkih plinova i puna su nam usta održivog razvoja. Na probleme više ne upozoravaju crtići, nego aktivisti i političari. Čini se da smo svi skupa odrasli, a niti sam izazov više nije djetinjast, jer za razliku od problema s ozonskim rupama, odgovora na pitanje globalnog zatopljenja još nema. Dapače, pojavili su se i kritičari, iako je u medijima oglašeno na sva zvona. No, možda je otpor rješavanju tog problema nastao upravo kao reakcija na medijsku pompu.
Vremena je malo, problem je nedovoljno istražen, a za razliku od prije desetak godina svatko vuče na svoju stranu. Vidimo kako je neslavno prošao Kyoto protokol i tek ponešto vjere mi vraćaju Obama i njegova administracija, iako je teško vjerovati da će se uz financijsku krizu i opću krizu morala još i klimatske promjene ozbiljno shvatiti. Ne znam zašto, ali imam taj prokleti osjećaj da ovaj puta nećemo naći snagu da se izborimo za sebe. No, vrijeme će pokazati, koliko god se budućnost činila crnom i pesimističnom…
međutim prijeti li nam stvarno globalno zatopljenje … znanstvenici su isto tako proturječni kao i hrvatski političari, pa ne znaju jel bi kakili ili piškili kako kaže Ivo, dok jedni tvrde da nam prijeti globalno zatopljenje drugi tvrde da nam prijeti novo ledeno doba … zanemarimo činjenicu odnosno patku koju su pustili o Googleu i zagađenjima … http://www.3kolone.org/mini/index.php?article=291
Bez obzira prijetilo nam ili ne jedno je sigurno, mi svoj okoliš svakodnevno i sustavno uništavamo. Jedino to je u konačnici važno!