Štedni paradoks

Ovo pišem potaknut redovima ispred trgovačkih lanaca u kojima ljudi sa vrećama predaju plastične boce za povrat 0,5 kuna po boci. I to rade tako dobro da je jako teško naći plastičnu bocu ako vam recimo zatreba malo vode u poluvremenu tjednog nogometnog susreta. I tako prosječni građanin možda vrati 500 boca godišnje, dobije natrag svojih 250 kuna i sretan ko malo dijete, dobio svoju lovu i napravio dobrobit za okoliš. Da se ne zavaravamo, to radim i ja, i nikako u kući da nađem bočicu za poluvrijeme.

Koristeći logiku financijske dobrobiti mogu samo pretpostaviti da ću u trgovinama teško moći kupiti štednu žarulju od silne navale pučanstva. Otkud sad to? Pa ako u svom stanu zamijenim samo jednu žarulju od 100W sa štednom žaruljom mogu uštedjeti oko 70 kuna godišnje. I tako zamijenim 5 žarulja i eto meni 350 kuna godišnje a napravio sam dobrobit za okoliš. Ako zamijenim 5 žarulja od 60W sa štednima uštedjet ću godišnje oko 200 kuna. Ovo sve računam sa pretpostavkom da te žarulje rade oko 5 sati dnevno.

I tako neki dan naletim u jednom trgovačkom lancu na Osramove štedne žarulje na akciji, 21W za oko 18 kuna. I mislim kupiti ću 10 komada sigurno će brzo nestati. I dođem drugi dan, žarulja još ima, stanem malo gledam jel tko kupuje i većina onako letimično proleti i u čudu me gledaju sa 10 štednih žarulja u košarici. I stvarno ne vidim drugi način da vas potaknem nego da napravim nekoliko životnih usporedbi.

Blago meni, sad umjesto jedne godišnje rate za stambenu štedionicu besplatno dobijem dvije. Ili ako želite država mi da 750 kuna poticaja za stambenu štednju a boce i žarulje mi osiguraju još toliko. I uz sve to nikako da shvatim zašto na policama trgovina još ima štednih žarulja.